Ako imamo 'što mi tu možemo' stav, već smo izgubili.
Možemo recimo izaći na referendum i tražiti da se mogućnost gotovinskog plaćanja ubaci u Ustav, ako dobijemo transrodna pravila i EUDI možemo na referendum za izlazak iz EU.
Svašta se može, svijet funkcionira i mimo europske unije i ne raspada se - barem koliko sam vidio.
Naravno da se može. Ali za izaći na referendum netko treba i organizirati taj referendum. Odnosno država ga treba organizirati. Mislim da nitko osim države ne može organizirati referendum, a kojekakve peticije su tek gubljenje vremena. A da bi ga država organizirala, treba se skupiti određeni broj potpisa. Ako se ne varam, u Hrvatskoj je potrebno skupiti potpise od najmanje 10% birača upisanih u registar birača u periodu od 15 dana da bi država organizirala referendum. Također ako se ne varam, za uvođenje eura je isto bio predlagan referendum da se narod izjasni. Je li ga bilo? Naravno da nije. Tako ga isto neće biti ni za ukidanje gotovine ako to nekome na vrhu (državi ili EU) bude tako odgovaralo.
Problem je što u Hrvatskoj veeelika većina ljudi ima taj stav "a što mi tu možemo". Svi su hrabri i proaktivni kad treba sjediti za računalom i pisati komentare. Ali kad treba izaći iz kuće i aktivirati se, svi imaju važnijeg posla.
Glavni argument vlade zašto nije dozvolila referendum o uvođenju Eura je što je to bio dio našeg pristupnog ugovora sa EU, međunarodni ugovor moji je iznad domaćeg zakonodavstva i koji se mora poštovati.
Tako će isto reći i za sve druge slične sporazume poput uvođenja digitalnog eura, neovisno tko je na vlasti, desni ili lijevi.
Ako država neće stati iza takvog referenduma tko onda to može napraviti, skupiti 400 000 potpisa?
Mi sa ovog foruma? ne budite smiješni.
Jedini uspjeli referendumi u povijesti RH su bili oni koje je direktno ili posredno podržala država (poput referenduma o definiciji braka).
I što onda?
Javit će se Ustavni sud RH i reći da pitanje nije u skladu sa Ustavom i da je nedozvoljeno i to je to, kraj priče.
Kada sam rekao da smo nemoćni nešto napraviti,
mislio sam da smo nemoćni kao društvo a ne pojedinci.U društvu jednostavno nema kritične mase koja bi se borila za razvoj ovog društva, socijalnu pravdu i sl.
Dok ostatak svijeta razvija AI i šalje satelite u svemir kod nas su, 80 godina nakon 2. svjetskog rata, i dalje najvažnije teme ustaše i partizani.
Dok je tako, u ovom društvu nema napretka.
U Francuskoj se dignu milijuni ljudi kada je vlada pokušala donijeti odluku da ljudi kasnije idu u mirovinu, sa 64 umjesto 62 godine.
Kod nas su donijeli Zakon da se u mirovinu ide još kasnije, sa 67 godina i ništa, nitko se nije bunio, svi šute.
Kao zajednica i društvo smo inertni a ljudi se bune samo na društvenim mrežama i forumima što ništa ne znači.
Promijene nisu moguće na Internetu već na ulici ali volje za to nitko nema i zato promjena u ovom društvu se neće dogoditi.
Ono što je moguće su osobne odnosno individualne promjene koje svatko od nas može napraviti, a to svatko za sebe treba odlučiti.
Da, kao društvo i zajednica smo na žalost nemoćni ali kao pojedinci možemo napraviti puno toga i ne moramo ovisiti o drugima, pomoći države, mirovini pa čak ni plaći. 
Iskreno, na mirovinu već dugo ne računam, i razvijam svoju kripto strategiju kao pravu altenativu.
